Kako nastaje sve što stvaram

Ne krećem nikad od cilja. Krećem od osjećaja. Od grča koji ne može da izađe drugačije tj. kad više ne mogu da ne krenem. To je važno da se kaže: ja ne biram da stvaram. Meni stvaranje dolazi kao nužnost ili kao ventil. Ali ne izlazi odmah jer prije nego što se rodi bilo šta što se može pokazati, ja ulazim u prostor koji zovem “međusvijet”. To je stanje između prisustva i disocijacije, između haosa i reda, između kontrole i predaje. Tamo vrijeme ne postoji, samo hiperfokus. Tamo gdje ništa spolja nije važno, a unutra je sve preglasno. Tu kreće proces sakupljanja fragmenata, riječi, tekstura, svjetlosti, trauma i želja.
Kao neki meme. I ja stojim i pokušavam da osjetim šta od toga ima potencijal da diše zajedno. To nije racionalan proces već čulni, intuitivni i gotovo divlji. Ne pitam se “šta će ljudi razumjeti” već “šta je istinito”.

Zato ne stvaram lako u kontinuitetu. Meni treba priprema, duboka, gotovo ritualna. Uredan studio mi ne znači ništa ako unutra nisam slobodna. A sloboda u mom slučaju znači: da sam bila sama dovoljno dugo, da sam pomislila da sam luda, da sam preživjela tu pomisao, i da sam se u tišini tog raspadanja sjetila ko sam.
Kad krenem, teško je stati. U takvim procesim uglavnom smršam jer sve je distrakcija. Povlačenje u svoj utrašnji svijet. Ne zato što hoću, nego zato što ne mogu drugačije – jer taj unutrašnji prostor zahtjeva sve i ako mu sve ne dam, neće mi dati ništa nazad.

Kod radim portrete, volim trenutak kad ljudi zaborave ko su htjeli da budu. Zato ih puštam dugo i u tišini. Na momente ih pogledam kao da ih poznajem bolje nego što oni poznaju sebe — jer najčešće, u tom trenutku, to i jeste istina. Milion puta mi se desilo da se posramim fotografije koju sam zabilježila jer ja kroz objektiv gledam direktno u dušu ljudi.
Ne vjerujem u “pravi aparat”. Vjerujem u pravi osećaj u tijelu u trenutku kada pritisnem okidač. Tehnički sam više nego pismena ali samo zato što volim slobodu koju mi znanje daje jer kad sve poznaješ, onda više ne moraš misliti. Možeš da reaguješ i da stvaraš bez straha.

Ali sam izbirljiva u postprodukciji. Post je autistični dio.
Tako da, stvaranje je komplikovan proces za mene, dok ne krene – mučan, a to najbolje znaju oni koji su mi najbliži. 👂