Deset godina od susreta sa Dejvidom Hamiltonom

Bilo je to jednog juna, prije tačno deset godina. U vrijeme kad sam gotovo odustala od sna da ću ikada raditi rame uz rame sa nekim od velikih majstora fotografije. Živjela sam u Crnoj Gori, činilo se, predaleko od tog svijeta.
Svjetski poznat fotograf kod nas? Ja za to do tada nisam čula… ali odjednom – Dejvid Hamilton. I to baš kod nas, u istoj toj maloj Crnoj Gori.

Tada sam radila magazin i nekih godinu unazad polako počela prihvatati činjenicu da ono “Behind every successful professional is a teacher who believed in them first” ne dolazi u mom slučaju. Međutim…

Pripreme za Davidovu izložbu u Naval Heritage Muzeju u Tivtu

Zahvaljujući mojoj dragoj prijateljici Aleksandri Nedić, koja me “preporučila”, naš susret se desio na način na koji samo sudbina zna da režira – tiho, u nekom restoranu u Kotoru, gdje sam se zapravo pojavila ne znajući da dolazim na svojevrsni intervju. Među više kandidata, Dejvid je izabrao mene. Ne zato što sam imala najbolje tehničke vještine. Mislim da je to bio spoj naših senzibiliteta – način na koji smo se razumjeli bez potrebe za previše riječi. Moj engleski jeste pomogao, ali ono što je presudilo, vjerujem, bila je energija. U tom pogledu, odmah smo kliknuli.

Od tada, pa naredne dvije godine, pratila sam ga u njegovom stvaranju, kroz pejzaže, u tišinama i smijehu, u vožnjama i šetnjama. Sa sobom sam imala psa, Boya – vjernog saputnika, kojeg je Dejvid vrlo volio. Nas troje – kao neko neobično putujuće pozorište – svuda zajedno.

David i Boy

U tim danima, ono što je ostavilo najdublji trag nisu bile tehnike, ni setovi, ni scene. Bili su to razgovori. Dejvidove priče – o Parizu, San Tropeu, o ljudima koje je poznavao, velikim imenima umjetnosti, mode i muzike. Njegov svijet je bio svijet plemićkih balkona s kojih se bacaju latice na prolaznike, svijet svjetlosti koje miluju kožu i pogleda koji znaju prepoznati nijansu duše.

Jednom je rekao – žena je poput violine. Moraš znati kako da je držiš, kako da sviraš. Ako ne znaš, bolje je da je i ne diraš. Trudila sam se zapamtiti to što je rekao. Jer izgovorio je to tako, kao da je jako važno… kasnije sam shvatila i zašto.

Naknadno od jednog njegovog bliskog saradnika, saznala sam da je za mene rekao nešto što je toliko veliko, da je neskromno napisati. Zvučalo bi predimenzionirano…ali, nije ni važno da li je izgovoreno. Važno je da sam ga osjetila kako me vidi. Ne kao šegrta, ne kao asistentkinju, već kao osobu sa sopstvenim glasom.

Njegovo prisustvo bilo je delikatno i šarmantno, poput crvenog pliša kojim je bio obložen njegov stan u Parizu, u kojem sam imala privilegiju da boravim. Taj stan je bio kao produžetak njegovog duha – pun tekstura, lampi i negativa rasutih po ogromnom radnom stolu.

Nisam nikada pokušavala da rekreiram njegov stil. To bi bilo kao da neko pokuša da ponovo napiše note koje su već otpjevane. Njegova fotografija, taj sfumato, ta svjetlost što lebdi između realnog i snovitog – to je bio on. A ja sam samo bila zahvalna što sam smjela da gledam iznutra, kako stvara rukopisom koji niko do sada nije uspio reprodukovati.

Danas, deset godina kasnije, osjećam potrebu da mu zahvalim.

Dejvide, hvala ti.
Za to što sam mogla biti dio tvoje priče – i što si, makar na tren, bio dio moje.

P.S. Posebnu zahvalnost dugujem i porodicama Vučurović i Risteljić, Dejvidovim bliskim prijateljima, koji su bili divni domaćini i ostali moji dragi prijatelji do danas.

Portret svih “mojih” portreta. David Hamilton u hotelu Vardar u Kotoru.